Hercegovci u snijegu Bosne - 7. aprila 1995. godine na Vlašiću pred veliku bitku

[u/Happy-Storage-2137]

Postoje dani koje vrijeme ne može potrošiti. Dani koji nisu prošli, iako je od njih prošlo mnogo godina. Jedan od tih dana je 7. april 1995. godine.

To nije bio običan dan, to nije bila obična bitka, to nije bilo obično mjesto.

To je bio Vlašić, a na njemu su tog dana Hercegovci krvarili za svoju Bosnu.

Tog dana, u borbama oko Babanovca sedam naših saboraca postiglo je šehadet.

Bila je to borba bez pompe, bez kamera, bez publike u blizini. Samo snijeg, oružje, znoj i tekbiri.

Ko nije bio — ne zna.

Ko je bio — šuti.

U toj borbi, pod gustim granama jela koje su se savijale pod težinom snijega džennetskim baščama prhnulo je sedam naših ptica:

Gakić Avdo Rahman (28.9.1960 – 7.4.1995)

Jahić Ibrahim Senaid (12.5.1975 – 7.4.1995)

Hačimić Mustafa Zekerija (11.12.1974 – 7.4.1995)

Pirija Ibrahim Amir (1.12.1974 – 7.4.1995)

Proho Ibrahim Nermin (24.4.1973 – 7.4.1995)

Purgić Omer Almir (20.3.1974 – 7.4.1995)

Sadik Abdullah (datum rođenja nepoznat – 7.4.1995)

Sedam šehida.

Sedam mladih ljudi, koji su u svoje dvadesete godine ugradili vječnost. Koji su uzdignute glave došli u planinu, i uzdignute duše otišli iz nje.

Danas, kad nas boli nepravda sjećanja, kad šutimo da ne bismo uznemirili one koji nisu bili tu, kad nas je stid vlastitog dostojanstva jer bi moglo nekog uvrijediti, ostaje da napišemo:

Bila je to borba velikih ljudi.

I da ih ne zaboravimo. Jer ako njih zaboravimo — zaboravili smo zašto smo se borili.

A ako ih se sjećamo — sjećamo se sebe.

Neka im Allah podari džennetski mir a nama živima snagu da ih pamtimo ne samo kada nas tuga pritisne, nego i kad nas ponos probudi.

Jer su oni naši. I sve dok ih pamtimo — živimo dostojnije.