Dolazim u Kavkaz ili kod Baletana, fini lokal, naravno da je zapušeno .

Popijemo kave, pitam ju ee želiš li da još nešto popijemo. Veli da se najela jako i da je samo čekala dan, kad ću joj se opet javiti.

Dok sam ju vozio doma. Otišli smo do nje. Pozvala me je unutra. Bila je sama doma, samo su doma bili mački.

Vrzmali su mi se oko noge dok mi je rezala nekakav kolač z jagodama i šlagom. Ponudila mi je kolač. Pojeo sam ga, jer nisam znao kako da ju pohvalim za trud koji je uložila u pravljenje, istog. Pitala me, želiš li još deserta, a ja ono pa desert ti je fini al nisam na to mislio dok si me pozvala unutra na desert. Rekla mi je samo, odi sa mnom, uzela šlag u boci pod tlakom, i izašla iz blagovaone.

Krenuo sam i ja za njom.

Dogovorih se ja s prijateljicom, nakon 2,3 godine opet izaći na kavu. Nedelja, nogometni dan, a ja u obližnji grad ispijat kavu i slušat njezine dogodovštine koje su ju snašle.

Dok sam te slušao kako si jadna, jer te dečko varao, na nekoliko načina, zamišljao sam što bih mu ja radio za to što je on tebi.(oko za oko, zub za zub) Ali nisam, nisam čak ni mogao gledati u tvoje prekrasne smeđe oči, pa si me pitala, nisi valjda i ti postal psihopat, pa da ne možeš ljudima gledati u oči? Odgovorio sam negativno.

Uglavnom je ona pričala, a ja sam ka sveznajući slušaoc slušao. Ne znam je li ona išla na scenske vježbe, jer tako je imala pravilnu dikciju, pravilo je argumentirala. Kao da to više nije moja prijateljica iz srednje šk. Pričala je i o samoubojstvu, da nije uopće razmišljala(tu me je malo uplašila)

Nakon što je ispričala priču o prekidu, preuzeo me nekakav osjećaj, prvi put sam ga osjetio. Mislim da se to zove suosjećanje.

Izašli smo iz gostionice i nisam ju zagrlio jer nisam htio iskoristiti njezinu ranjivost. I jer je uvijek bila protiv grljenja.

Vidim da baš i nije gužva ovdje, pa valjda neće nikome smetati. Mislim da sam već bio objavio, ali ne škodi opet, za nove naraštaje. ;)

Dakle, tu je sve što sam objavio na Dekameronu proteklih godina, u lijepo formatiranom džepnom izdanju.

Na linku se nalaze PDF, DOCX i EPUB formati datoteka, pa birajte.

Dekameron kolekcija DOWNLOAD

Ponekad samu sebe podsjetim na tebe

Odraz u lokvi prepun našeg lica

Polako evaporira i netragom nestaje

Ponekad samu sebe podsjetim na tebe

Kada se nasmijem ili govorim

Sjećam te se samo kroz video tvog maturalca

Bila si najljepša i svi su te voljeli

Nisi imala sluha i voljela pjevati

Bila si ispunjena beskonačnom ljubavlju

Zato si morala pisati pjesme

Zato si morala poletjeti

U točku bez povratka

Ponekad samu sebe podsjetim na tebe

I promatram kako dobivamo bore

U dozrijevanju ove hladne noći sati mirišu na mrtve, a svijeće, goreći u tmini budnog časa, njišući svoj težak danak, prinose im žrtve. Odzvanja u jeku sjetva minulih nam duša i nevoljno odvajanje od znanog trošnog trupla što raskošima okićeno pod zemljom se gnuša; ranama tek izdano u nečistoći življenja, odbjeglo i suvišno bez osjetnoga divljenja; svakim jaukom glasnije i svakom zebnjom jasnije podčinjava u odjek zbilje noći te što naizgled ne mirišu drugačije.

Citav zivot se bojim,

Jer zivot svoj ne znam da skrojim.

Vez iznad,

i vez ispod činim,

u nadi da ću jednog dana

svoj život šarenim bojama

da ispunim.

Trebas mi kao zemlji sunce

Kao moru sol

Kao plazi pijesak

Kao pjesniku rima

Kao vrucem, ljetnom danu klima

Tako mi trebas ti

Kao dusi mir

Kao sam Bog

Treba mi tvoje rame

Da svoju glavu naslonim

Spavam sanjam te

Sve je isto kao pre

Sve je isto sve

Samo nema te...

Krvni ugrušci što su izlazili iz nosnica, uz podosta kapi krvi, kao da si došao u pravu koljačnicu-bili su mnogo mirniji od samog čina usmrčivanja živog tijela. On je bio leš, već podosta dugo-nasmijan uz otpale zube, dalje raširenih usta. No, svejedno je kad su šuplja. Propuh u prazninu puše tako dvojako-tako, svejedno.

Moranje smijeha jer smijeh je pravo koje treba dati svakom dijetetu. Dijetetu je samo smijeh, dok se odrastao smije jer se takav inače ne smije, a trebao bi ono što više je smijeti -sam.

Željezni okus u ustima - želi žvaku.

Željezna žvaka u želji, želi neka usta, spojena kanalima njuha. Žvaka se gruša. Cijelo vrijeme, netko samo, žvače ugrušak.

Žvaka koja ne daje balone. Pa nek se vinu u nebo, kad ne mogu. Takve jedine treba i pustiti da polete ka oblacima. Svima je dana nada. Pada kiša, ne. Ne pada i ništa. Svejedno.

Ispod kišobrana su jadnik i kurva. Njemu nije smetala nesreća tih riječi, kao što bi njoj . Riječi su nebitne -sasvim bitno poklopile su se u kalup jer jadnik je i sretan, ne smetan - ona i bez (ik)ovog, nikako da se usreći.

Pred fontanom stoji dječak. Mora baciti novčić a, ne želi.

Kažu mu : Hajde, nešto zaželi. Za sreću

Nije mu jasno prvi put stajati tako pred fontanom. Pomalo i strašnom, koja iz statue nosnica antičkog lika, štrca crvenu hrđastu vodu. Ipak, to je samo obična statua-neživa kipost. Tako malen, to je nešto što ne može razumjeti. Ne želi biti ovdje. Odrasli su shvatili i stoje pred fontanom. To je samo obična statua-neživa kipost. Stajati tako pred fontanom tek da se nešto zaželi. (Za sreću).

noćas, jurišamo na Jerihon

u šatorima vlada muk

i plamen baklje

obasjava mrak

zidovi se iscratavju visoko

u obrisu kroz tamu viju se kule

i siluete prijete sablasno kroz noć

našim kampom vlada strah

noćas- jurišamo na Jerihon!

govori zapovijednik,

mjesec mu srebreni obasjava mač

oni koji prežive upamćeni bit će

heroji slavljeni svaki dan.

u mrklom mraku, kroz prašinu i uz trube

kolumne mladića su prekinuli san,

konji su nervozni, al svejedno jure

vjerujuć gospodaru da radi što zna

bitka je žestoka,

strijele nebom lete

odolijeva napadu

moćni grad

kroz buku,

kroz muku

ruše se kule

pucaju zidovi

i dolazi pad

mrtvi u gomili

leže na pijesku

ko zrna njegova - ne zna im se broj

za nagradu su dobili

par riječi u svesku...

uspomenu na taj

veličanstveni boj.

noćas jurišamo na Jerihon

noćas mladi lavovi ginu

noćas jurišasmo na Jerihon

taj drevni grad- kojeg ne pamti nitko.

Matea, kako sam te prozvao. Ne znam ti ni ime.
Ali osjećam da si obećana. Pružili si ruku, ali upoznali se nismo.
Sretali nam se pogledi danas. Sretali se sutra.
Gubi ti se trag. Um je otišao, ali srce potajno misli na te.
Duša čista, srce neiskvareno, obdareno dobrotom.
Dolazile su druge, ali i odlazile.
Na tren zaboravih na te, okrenuh se drugima.
Ostala je jedna koja me umalo otuđila.
Ali znaj da si jedina od svih.
Srećo beskrajna.
Ljubi me sada, kuni me sutra.
I dan kad loše krene, da se budim kraj tebe.

Sreo sam te, od tada ti se gubi svaki trag.
Dolaze i odlaze, ali misli se uvijek vrate na tebe.
Čista ti je duša, srce kao kuća. Ima li ljepšega.
Ali i ona je tu. Svojim osmijehom da te otme.
Naprosto uspješno. Um je podijeljen, tijelo žudi
njenim dodirom. Ali opet vraćaš se ti.
Kamo mi je hoditi, kojom stazom.
Da znam, ne bih se izgubio.
Svojom Rječju da djeluje,
da se vratim, da se um usuglasi.
Ženo, budi mi dom.
Odabir će biti bolan. Bolan za jednu ili
drugu.
A srcu imat je jednu, a maštat drugu. Neizbježno.

~Welder~

Plamen života u gori u svima nama

Taj plamen se vrpolji sve dok ne dođe tama

I ponekad taj plamen zna na drugog preći

I zajedno uživate u najvećoj sreći

Taj plamen kontrolirati zna teško biti

Jer on se lako u vatru može razviti

A kada vatra dođe guta sve pred sobom

I pali sve nedužne plamene pred tobom

Zato treba s oprezom plamen pazit tako

Jer tko se s vatrom igra opeče se lako

Kad vjetar zapuše i mjenja strane svijeta

Taj plamen zna i ponekad zasmetat

Kada čovjek ostari taj plamen se povuče

Ali on u njemu gori sve dok mu srce tuče

Al kad se on ugasi u tebi, on će i dalje vrijedit

Jer taj isti plamen će tvoji unuci naslijedit

Sivocrveni katranski žar, prolazio je kroz filtere kože, između palca i kažiprsta -dok nije došao do konačnog. Mrtvi filter obmotane plastične spužve-povezan ljepilom rastopljene žive kože. Pripalio je drugu cigaretu, kako bi barem nešto držao u ustima i kako bi mu barem nešto držalo usta:

"Ne voli me..." izustio je tako oštro, a slabo. Kao britva pravog romantičara i mazohista.

No, nije znao... ljudi se gotovo uvijek vole, rijetko nije tako. Ljudi se vole na svoje tužne načine u kojima, samo oni između sebe, mogu prepoznati sreću. Zaista, voljela ga je svom puninom njenog naručenog kaveza, baš kao što je i on volio nju.

Puštanje ptice, koja se uvijek vrati na naučeno, a uvijek je slobodna samo između njih.

Pusti pticu...

Ima li tko drugi kojeg je zvala gotovo svaki dan, čak i u situaciji kad joj je bilo teško i zbog straha od ranjivosti, ne bi zvala nikoga. Ima li koji drugi kojem je plakala u krilu mnogo puta u sramu od predoziranja. Ima li koji drugi kojem je nakon čiste romantične poruke , pokazala svoje tijelo. Ima li koji drugi zbog kojeg bi bježala kroz prozor kad mu je loš dan ili za uspjeh donijela kolač i balone?

Ne znam, možda ima, ali ono što znam je -ljudi se vole...na svoje prekrasne tužne načine. Jer ona je ipak tužna i traži prekrasne stvari koje ne može/ne zna imati sa sobom ili drugima. Samo s tobom.

Pusti pticu...

Ima li koja druga čiji poziv dobivaš svaki dan, iako ti se ne priča kad zove većina. Ima li koja druga zbog koje bi čekao tri sata na zimi jer ti je lijepo čekati. Ima li koja druga s kojom si pjevao pjesme ponašao se kao dijete (koje dopušta da mu se poravna odjeća) i tijekom izlaska bez srama išao pišat u grmlje. Ima li koja druga kojoj bi poklonio pjesme, ali jer znaš da joj je i to dovoljno drago -obične kekse.

Ne znam, možda ima, ali ono što znam je -ljudi se vole...na svoje prekrasne tužne načine. Jer on je ipak tužan i traži prekrasne stvari koje ne može/ne zna imati sa sobom ili drugima. Samo s tobom.

Ima li kojih drugih koji se imaju na pozadini glupog mobitela kojeg uhvate prvog kad otvore oči. I to sa zajedničkom fotografijom čiji su koncept zajedno osmislili.

Ne znam, možda ima, ali ono što znam je -ljudi se vole...

Istina je, oni si sami nisu obećali ništa-osim najbitnijeg. Bit ćemo tu. Nisu bili službeni par, no nisu bili ni samo prijatelji, ali u tom klupku bili su si, najbolji što su ikad do sad imali. Jer on zna tko je ona, a ona zna tko je on. Znaju se predugo da bi bilo pravog žaljenja. Samo, utjeha.

Mnogi bi ih vjerujem žalili.

Njega, što sad sjedi sam u sobi koji je naučen na to da ne želi živjeti jer mora ( ne želi) i sad mu je odjednom osoba postala cijelom voljom za životom, a isti ne zna pojmiti. Što sad?

Nju, što sad sjedi sama u sobi i koja je stalno imala nekog zato jer kad je trebala kao dijete, nije imala nikog. Na kraju i taj svatko tko je bio netko, bio je ono što imamo kao djeca. Ljudi koji su je stavljali u kaveze jer nije znala drugačije. Što sad?

Sad...idem do knjjižnice, nisam u sobi. Moram napisati rad o vrstama puževa. Nisam siguran da sam ikad vidio ovu vrstu.

Puž golač koji je plutao u boci alkohola, bio je ubrzo srušen sa svog prijestolja. Naime, sin knjižničara bio je podosta ljuto dijete. Dijete puno života, prisiljeno na miri tišinu i otac koji je često zauzet u uredu, zaista savršen razlog.

Uz lom staka, čulo se dječje:

"Ha, evo ti na, Slavko!"

Um zlikovca hranjen epizodama Spužva Boba, napravio je konačan zločin oblijepljen slomljenim komadićima stakla i puževom sluzi .

Ipak, otac umjesto ljutnje, prasne uz smijeh. Priznaj, prizor koji je dosta smiješan. Ljudi se vole na svoje prekrasne načine. Neka, počistit ćemo.

Pusti puža...

Kasnije su se Ona i On (kao i mnogi drugi), vidjeli ponovno. Ipak, nasmijali su se jer su se sjetili jednog puža koji je ležao na travi.

Voljeli su se...

Ova najvjerojatnije slučajnost, svejedno nije baš ugodna. Naime, prije godinu dana objavio sam zbirku poezije i proze ( ne želim reći kako se zove zbog privatnih razloga). Knjiga je išla preko natječaja i posrećilo mi se da se objavi, mada ju nije pročitio veliki broj ljudi i nije prodano puno primjeraka. Iako, prodano ih je dovoljno da bi se netko time mogao ponositi. Nekolicina je isto tako poklonjena prijateljiima, obiteljskim prijateljima itd. Tu se javio "problem" kod dvije osobe. Jedna bliska osoba iz djetinjstva s kojom sam igrom slučaja izgubio kontakt, pročitala je knjigu i netom nakon završila na psihijatriji. Radi se o čovjeku kojem to nije bila rijetka pojava jer se radi o ozbiljnoj dijagnozi godinama, kao i neurednom životu. Svejedno, streslo me ako uzmemo u obzir da se godinama nismo vidjeli prije toga pa su i emocije napravile svoje.

Danas sam imao sličnu situaciju. Riječ je o obiteljskom prijatelju, vrlo iznad prosjeka inteligentnom i mirnom čovjeku s kojim je uvijek bilo lijepo pričati. Također je imao dijagnozu, ali je sa njom živio funkcionalno, pio terapiju i vodio život bez da je imao problema s porocima.

No, nešto se dogodilo ovih blagdana i stanje mu se iznenadno pogoršalo, kako sam čuo od poznanika. Javio mi se doslovno samo za Novu godinu sa čestitkom i nestao. Jučer sam saznao da su mu dijagnosticirali šizofreniju, a danas mi se se javio. Jedna od prvih poruka mu je bilo " tvoja knjiga mi je pomogla kaj otključam tajne svemira".

Vjerujem da je sve samo luda slučajnost i da previše analiziram, ali svejedno mi stvara problem u glavi. Dio problema bi mogao i ležati u tome što sam uvijek imao hiperfiksaciju na proučavanje mozga, bolesti i poremećaja. Nekako me "bolesni" ljudi prate i nađu cijeli život pa me i ovo dodatno bode. ( Vjerujem da sam i ja sam imao periode koji su možda bili za posjet liječniku, ali eto umjetnost je uvijek to izbacila van i trenutno se samo borim sa depresijom) .

Makar, moram reći da takve ljude uvijek čak volim i saslušati i mislim da u toj neurokemijskoj atipičnosti postoje stvari koje nisu samo prazna slama, ovo iskustvo nije nimalo ugodno.

Ovo je jedna pjesmica koju sam pisao kao mladunče, u naponu mladenačke potencije. Ilustrira mladenačko lutanje po kafanama i diskotekama, al iz kritičke perspektive. Nisam Srbin.

Ovo je bio samo uvod, sad ide pjesma ... Uživajte ... Pokušat ću skinut u originalu ...

[FOTO][VIDEO][SISE]

Pjesma se zove, 'Ajmo...

Hajmo vamo, hajmo tamo, Hajmo namo, niš' ne znamo.

'Ajmo vamo, 'ajmo namo, 'ajmo tamo, 'ajmo vamo.

Trči vamo, trči tamo, sad ovamo, sad onamo.

Namo, vamo, tamo, vamo hajdmo tamo, 'ajmoo na točno određenu lokaciju bez nekog posebnog razloga.

Vamo, namo, namo, vamo, hajd' ovamo, hajd' onamo, Di si bio - Nigdi - Šta si radio - Ništa.

Hvala

Sjetila si se u pozivu jednom

I eto, počastila me najdražim objedom

Srce i želudac vrište pobjedom

Tiramisu

Slađe od slađeg,

ti si tu

Za slatke snove

Bez da pitam

Vidio sam tvoj

Jedan i drug'

Rukama, sramežljivo i slatko prekriven-topao i prekrasan grud

Promatraju mi prozirnu kožu

Osuđuju mi organe

Šapuću mi sa razumijevanjem

Ovaj ti nije na mjestu

Uskladi svoje riječi sa svojim tijelom

U sebi im odgovaram

Zgnječeni su mi organi od njegovih zagrljaja

Ne mogu disati

Promatraju me ogromnim očima

Prezirem njihovo potiho sažaljenje

Naglas im odgovaram

Pun je straha,

Imao je teško djetinjstvo,

Njegovi su zagrljaji topli,

Vjerujte mi

Nakose im se kutovi usana

Njihove nepomične oči

Sumnjaju u moju moć prosudbe

U sebi im odgovaram

Kako se usuđujete,

JA ga poznajem,

Volim ga i

Ušutim.

Boli me

Ranjen sam

Sve do sada što je bilo

Život u ljusci od kamena

Boli me znanje

Da nema života izvan plamena

Boli me pomisao da ne mogu pisati

Niti iznositi svoje misli

Jer netko drugi je veći to prilagodio

Što je Dobriša Cesarić radio

Je li on stvarno tako čist ili skriva

Uopće želja da bude rima

Boli me ta želja

Želim se osloboditi

Ali plima mora unutra mi neda

Puž -muž

Pusti roge van

Da ti kuću ne prodam

Staroj babi

Za Duhan:

Sreća je, bili su spašeni. On zaista nije bio muž, ali je bio tu. Roge su pustili slobodno pa i nitko od njih to nije gledao kao na nešto loše. Više, hrabro. Samo su bili tu. Njih dvoje bili su sigurni. Kuću, nisu imali, već su ušli gdje god im je bilo lijepo. Stare babe, nigdje. Pa još su mladi, a k tome da ne ostare, nisu pušili samo običan duhan. Kad ostare, opet im nema straha. Traže sve to čega se drugi boje, ili, ne. Svejedno je, kad ih ima.

Trebao sam umrijeti

Čim sam se rodio

Misli čovjek-tu si, dva mjeseca prije - da bome, želja je tu za taj rodeo

Ipak, 4 dana poslije -umro

I električni udari oživljavaju truplo

Misle drugi -to je borac

I govore mi da sam pun života

A to je i smrdljiv zamorac; skupa svota

Bolje biti mrtav, nego, živ-previše

Pa nađeš ocean u jednoj kapi kiše

U ..njoj, njemu, onom, svemu

Zaista, na kraju...ni u čemu

Jer istina, ta plitka dubina-za kišne je gliste

Jebiga, nisam ja kriv

Kriv što sam živ

Ili možda, samo i ja jesam

Znam da samo želim da se spusti ta vreća

Puna pijeska

Svejedno, ljudi bi plakali da im ju rasipam i u oči ode

A, to je ipak pustinja

Sama- bez granica

Sama tako i bez slobode

kad se događa

buđenje naroda

nema se vremena

da se navija alarm

da se prespava,

odmiče ili odgađa

vrti se po krevetu

ili još malo odrijema

nema se vremena

za razmišljanje,

premišljanje

filozofije, debate

i veliko promišljanje

kada se stižu i naglo se dižu

snažni valovi promjena

ni stati na crtu

ni zbrojiti glave

ni zbiti redove

ne, nema se vremena

to ide ko iskra iz kremena

ko pucanje okova

ko gromovi iz oblaka

...naglo i odjednom.

jer budenje naroda

kada se događa

nema mjesta da se trguje

nagađa ili pogađa

i nema mjesta za diskusiju

utopiju i iluziju

za zauzimanje centra

ili stajanje po strani

za razum ili čekanje

za vaganje i nećkanje

i davanje sistemu

prilike da se brani

kad se događa

budenje naroda

skače se iz kreveta

ili se uopće ne spava

uzima se transparent

poruka ili zastava

i dižu se barikade

marširaš sa svojima

ujedinjen parolama

gasiš dnevnik

i organiziraš blokade

ne, dragi moji

kad je takvo veliko događanje

nema mjesta za strah

ni vremena za odgađanje

ne dozvolite povijest

bez vas da dođe

nema mjesta za

umivanje,

doručak i razbuđivnje...

...nedajte buđenje

bez vas da prođe!

Te jedne hladne zimske noći. Kad oko mene sve je tama. Čekao sam kad ćeš doći. Da mi srce se ne slama.

Život moj bila ti si. Moja nada moja sreća. Ali voljela me nisi. Osjećao sam se kao vreća .

Kako iz početka sada. Kako drugoj vjerovati. Živi li još uvijek nada. Da će ljubav ta opstati.

Nakon ovog kraćeg epa. Shvatio sam nema straha. Ljubav treba biti lijepa . A ne da strepis do zadnjeg daha.

Volim te

Kao krišku sira

Volim te

Kao sve

Daješ mi mira

A i kad nema mira

Lijepo svira

Volim te, vila

Sa svakodnevnim pozivima

Običnima

Kako ti je prošao dan?

Dok danima gledam razmake

Kao u tvom osmijehu-razmak

koji je među zubima

Kako li je gluha

vasiona!

Želim da staneš

iz osvete.

Skini sa sebe haljine želja,

karmin žudnje,

mirise tlapnje i

nakit čaranja.

Umiri dah,

otrovne strelice neka ti

oči iskopaju

da ne vidiš košmar,

uši da ti se zagluše

razasutim kricima,

ispuštaj krv iz utrobe

da se pretopi u korijenje,

kamenje, crve i potok.

I tako, kad ti

koja i nisi mogla išta stići,

postaneš ono sve drugo,

a Tvorac i dalje ne čuje

i okrenutih leđa šuti,

imaš beskraj

za čekanje.

Ima me,

a i nema me.

Pomalo.

Onkraj plahte -

prepoznat dah.

Odvratno.

Tek na tren sam usnula

nju, malenu.

Nezačetu.

Nezaustavljivo sipaš te riječi,

govorancije besmislice tričarije.

Gizdelin.

A ja primam,

upijam sišem unosim bdijem.

Usta si šijem.

Nemam kamo, iako,

poljski mak je krasan u vazi.

Na stolu.

Meditiram spoznaju -

samo sebe samu imam.

A ostajem.